Pusti nek’ traje

Prvu stranu albumskog prvijenca Parnog valjka Dođite na show! zaključuje podulja hard rock tema Pjesma o starosti, u kojoj dvadesetogodišnji Aki pjeva o tome kako bi „Sve dao / kad bi’ tajnu znao / života vječnog, života sretnog“. Nažalost, njegovo putovanje prerano je prekinuto, ali unatoč šoku i pretrpljenoj tragediji (koja se istoga trena iz osobne pretvorila u kolektivnu), Valjak nije stao. Koliko god patetično zvučalo, teško je zaustaviti nacionalnu rock instituciju, osobito onu koja je odavno postala oslonac domaćega mainstreama.

Igor Drvenkar i Husein Hasanefendić Hus na obljetničkom koncertu u Areni Zagreb / Snimio Josip Mikačić / PIXSELL

Uostalom, „živimo da bismo svirali“, objavio je Husein Hasanefendić Hus publici na obljetničkom koncertu u dupkom ispunjenoj (i odavno rasprodanoj) Areni koja je 29. studenoga došla pozdraviti – i proslaviti – pola stoljeća njihove karijere. „A da bismo mogli nastaviti nakon odlaska našega brata, morali smo pronaći novi glas“, nastavio je u sličnom tonu jedini član izvorne postave Parnog valjka: neki suosnivači grupe odavno su nas, ili razmjerno nedavno, napustili (osim Akija, tu je i danas nažalost zaboravljeni basist Zlatko Miksić Fuma koji je umro 1982), drugi su razvili uspješne vlastite karijere (sjajan gitarist i vrlo dobar autor Jurica Pađen), no Hus kao njihov pokretački duh, skladatelj i gitarist u svim je fazama znao pronaći ključ opstanka benda i pritom održati autentičan ekipni duh. To mu polazi za rukom i nakon pedeset godina, kad je na poziciji frontmena osvanuo Igor Drvenkar, pjevač rođen u vrijeme kad je Valjak iza sebe imao karijeru tešku dvanaest studijskih albuma.

Izd. Croatia Records, 2025.

No, Hus je previše inteligentan glazbenik da bi bilo što prepustio slučaju. Nakon što je u uvodu nastupa publika imala prigodu vidjeti niz fotografija iz svih etapa sastava (a bilo ih je!), Valjak je u Areni svirao kao dobro podmazani stroj, dok je Drvenkar (kao najistureniji od osam usklađenih kotačića) ostavljao dojam autoritativna pjevača koji – svjesno ili podsvjesno – sve više preuzima Akijeve vokalne manirizme. To je više kompliment nego zamjerka, jer je grupa priredila gotovo trosatni kolaž starih favorita (Stranica dnevnika, Lutka za bal, Neda, Uhvati ritam, Vruće igre, neizbježna Jesen u meni), klasika iz srednje faze (Sve još miriše na nju, Zastave) i svježih skladbi koje su se našle na novom albumu (Moja glava, moja pravila, Otkad te ne viđam često). Bez obzira na to u kakvom ih raspoloženju zateknete – frenetičnom ili umjerenom, akustičnom ili električnom – Hus i društvo zvuče podjednako uvjerljivo. Iako rečenice poput „bilo je to više od koncerta“ uvijek zvuče otrcano, teško da postoje adekvatnije riječi kojima bi se mogla opisati uzavrela atmosfera u dvorani: vrhunska izvedba spojena s bezuvjetnom emotivnom predanošću publike u gradu u kojem je 1975. sve počelo jednostavno mora rezultirati koncertnim slavljem koje se ne zaboravlja tako lako.

Premda je, posve neizbježno, Arena te večeri pulsirala nostalgijom, Valjak (poput Rolling Stonesa ili Springsteena) ne bi na sceni opstao toliko dugo da ga pokreće isključivo gorivo takve vrste. Rođendanski koncerti po prirodi stvari nude presjek karijere s mnogo starih favorita, ali dodatni motiv za nastavkom karijere uvijek je nova glazba. A ona je utisnuta na svježi album Kažu pčele umiru… (Croatia Records, 2025) i također testirana pred publikom. Tu je, recimo, sentimentalna balada o rastanku Otkad te ne viđam često za koju je glazbu napisao Marijan Brkić, ujedno i producent albuma; ili pak Moja glava, moja pravila, jedna od njihovih klasičnih eskapističkih himni. Husov provjereni modus operandi – radiofonični, srednjostrujaški rock stopljen sa širokim refrenima i raskošnom produkcijom – i dalje je u prvom planu, osim što je sada na vokalima, dakako, Igor Drvenkar. „Silna je sreća da je nekako dolutao do nas“, hvale ga starosjedioci u sastavu, ističući da je u postavu i zvuk unio „novu vibraciju“. Drvenkar je na sebe doista preuzeo teško breme – zadržati vlastitu osobnost i pritom se uklopiti u prepoznatljivu estetiku sastava, u ambijent koji još uvijek odiše Akijevim prisustvom. Dobra je vijest da mu odlično ide, osobito kad „zaboravi“ da mu je zadatak zamijeniti frontmena koji se uvijek činio nezamjenjivim. Drvenkar je, drugim riječima, najimpresivniji kad se prepusti isključivo vlastitoj energiji i emociji (ustvari, u koncertnim nastupima podsjeća na Akija mnogo više nego u studiju). Naprimjer, u Kad si sam, jednome od skrivenih dragulja ploče, gdje se mladi pjevač posve uživio u ulogu čovjeka u poznijim godinama koji žali za starim greškama i propuštenim prilikama.

Dvanaest pjesama na albumu Kažu pčele umiru... i nisu posve nove, barem ne sve. Materijal je nastajao u trogodišnjem procesu adaptiranja na novonastale okolnosti unutar i izvan benda. Naziv albuma izvučen je iz stiha skladbe Pustit ću glas u kojoj se Hus osvrće na sumorno, nerijetko i mračno doba koje nas je snašlo. „Ponekad mi se čini“, kaže autor, „da ne doživljavamo dovoljno ozbiljno sve što nam se događa, lokalno i globalno“, pa je vlastita promišljanja o tome uobličio u dramatičan apel („pustit ću glas / nek’ postane krik / dok ga ne čuju svi...“).

Veći dio albuma je, naravno, ipak protkan osobnijim, vječnim temama: sjećanja, snovi, neumitan prolazak vremena i ljubav – mnogo ljubavi, kao i obično. Kao jedan od ključnih indikatora njihove veličine mogli bismo uzeti činjenicu da im je skoro svaka pjesma na albumu (ne samo ovom) toliko melodiozna i pažljivo aranžirana da bi mogla poslužiti kao singl. Što se potpisnika ovih redaka tiče, sva njihova muzikalnost i aranžmanski rafinman slili su se u baladu Ti, smještenu pretkraj albuma. Od uvodne gitarske fraze koja ugodno podsjeća na I Got The Blues Stonesa do domišljato složenih vokalnih harmonija (Tina Kresnik, Ana Kabalin), sve je odrađeno ne samo po „pop pravilima struke“, nego i s maksimalnom dozom osjećajnosti. A to je ono što Valjak doista čini valjkom.